utorak, 05.05.2015.
TEHNO - INSINUACIJE
Golemi Električni Transport je opet počeo ubrzavati. Mirko je iznenađeno podigao pogled i namjestio lažan osmijeh. Robo-kontrola u civilu je upravo izbacila zadnjeg putnika bez karte i tražila nove žrtve. To jest barem one koje su mogli uhvatiti. Jer razne varalice, starci i djeca-prosjaci su se ponekad znali i baciti kroz prozor iz vozila u pokretu. Srećom on nije bio taj, ali ipak su mu tjerali strah u kosti.
Sve do nedavno već je godinama bio na rubu egzistencije boreći se za svaku mrvicu. A onda se desila nesreća u tehno-tramvaju koja mu je odnijela obje ruke. Kamion je jednostavno skrenuo sa hyper-trake i prepolovio tramvaj na pola. Nije ni čudo kada ih sve voze jeftini kineski androidi. Srećom kao do tada nezaposlena odrasla jedinka imao je besplatni mjesečni kredit za vožnju i uključeno osiguranje. Bog blagoslovio našeg ljubljenog upravitelja Limana Nabdića. Nitko nije učinio za naš grad toliko širenja. GET je morao iskeširati gadne pare za nove implantate. Ugradili su mu dvije ogromne bilder-ruke koje si je odavno priželjkivao. Ah ta moderna tehnologija, kao da ih nikada nije ni izgubio…
Sada napokon opet ima posao i radi kao tjelohranitelj za odvjetnika Guzobada Dugokitića. Uputili su ga istome preko Burze Nerada što ga je poprilično začudilo. Jer koliko mu je bilo poznato tamo gotovo nikada nisu nikome nalazili posao u ovim tmurnim vremenima. Ali sad što je tu je, nije se namjeravao žaliti. Godspodin Dugokitić se činio sasvim solidan šef unatoč svojoj odbojnoj pojavi. Nizak i zdepast sa glavom poput gljive i groznim zadahom. Kao neki loši lik iz neuspjele priče. Dobra stvar u svemu tome je bila njegova tajnica Mirjana Grudić koja ga je obilato podržavala.
Sigurno se dosad pitate kakva su to zaboga imena i što se to točno njima želi insinuirati?
subota, 09.07.2011.
Moje šake su samo moje da ih slomim
Dakle kakvo otvaranje...za prvi post odabirem preporučenu svaštaru razmišljanja.
Neizbježno sam se zamislio prije kojih mjesec nakon stampeda zetovih ninđi kroz tramvaj, tiši su i od samog đavla prokleti bili...Naime, to sveobuhvatno i samopovećavajuće ludilo zagrebačkog javnog prijevoza ima i svoju nirvanu nazovimo ju tako, ugasnuće to jest. Ono se očituje u razdobljima nakon zadnje pošasti/finalnog galopiranja radne krvi i povratka penzića s placeva ako ga imate sreće ugrabiti. Isto kao i u nekakvo rano predvečerje recimo. Uglavnom, zanimljivo mi je bilo primijetiti (onako zadubljen u nekakve nebuloze) kako u slučajevima kada u "NOVIM" tramvajima imamo čak dva(2!!!) slobodna mjesta do ulaza, dakle jedno do prozora drugo do vrata, nekih barem 80% ekipe se odlučuje na ono do vrata. Slobodnom voljom, bez prisile, djelomice nesvjeno. Ne znam. Zapitao sam se. Želio sam ući u te umove i proučiti kako i zašto donose tu odluku. Šta rade te sinapse. Kako su im gangliji. Nemojte me krivo shvatiti, niti ja nisam ništa bolji. Tek mali smrdo izraziti ljubitelj sezama, kvalitetnog kulena i digitalnog reverba po mogućnosti. Zašto dovraga do vrata?!?!? Prvi logični zaključak je mogućnost bijega. Ali koga više briga za kontrolore, pa šta će mi napraviti ako nemam kartu i ne dam osobnu? Oće me hapsit'? Ukoriti? Zatući me toljagom? Svašta...živjela anarhija, nepredvidljivost i kleptomanija, oduvijek moji favoriti.
Znam da sam pomalo nedosljedan al' zaboli me jeli...još se tražim.
Ubo sam si na akciji u billi rio mare u paradajzu. To ću sutra znjupat za doručak skupa sa lovačkim kruvom sa sjemenkama iz kauflanda i možda zalit sa malo pšenične pive isto iz kauflanda. Uh kako volim dobre akcije!
Molim da se primijeti kako odbijam pisati nazive centara velikim slovom. Iz čiste zlobe!
Samo još za kraj, želim napomenuti da ovom izjavom patentiram izraz "sakralna euharistija". Tek toliko, da se zna. Da ne bi "bilo"...nismo znali. Jer uglavnom ne znamo. Amen.
